BikeMyDay.com

Prije nepuna četiri mjeseca obavili smo i objavili intervju s Goranom Baretom iz Majki, koji i nije postigao čitanost i uspjeh kojima smo se nadali. Bare i Majke su trenutačno u punom zamahu, sviraju i promoviraju novi album diljem Domovine, te nam se učinilo da je konačno došlo vrijeme da objavimo i originalni, virtualni intervju s Baretom, koji je i doveo do nastanka stvarnog intervjua. Poslušajmo zajedno:

Neminovno, drugi u slijedu naših virtualnih intervjua s poznatim osobama koje nemaju ama baš, ono, nikakve veze s biciklizmom, ali su sjajan mamac za klikove, morao je biti ovaj s Goranom Baretom, popularnim Baretom, doživotnim predvodnikom grupe Majke. E sad, s Baretom katkad zna biti teško izići na kraj, uhvatiti ga za glavu ili rep, doći na zelenu granu, promijeniti stražnju zračnicu i u stvarnom svijetu, a kamoli u imaginarnom, u autorovoj glavi. Nakon nekoliko čvrstih, ali kronično neuspješnih dogovora i sastanaka, na kojima se Bare uporno nepojavljivao, napokon je osvanuo i taj dan u spartansko uređenim, ali decentnim podrumskim prostorijama krčme Jadran, kada smo se Bare iz moje glave i ja našli oči u oči, mano a mano, grlo u pero.

Bare, o legendo vinkovačkog rocka, koja su tvoja najranija sjećanja na bicikl, iz djetinjstva?
Ljudima je malo poznato, a niti se ja time baš pretjerano ne hvalim, da sam ja kao momak učio za milicajca, tadašnjeg. I baš mi je dobro bilo krenulo, kad sam na drugoj godini osjetio poziv i poriv za umjetnošću, te je moj život otišao skroz u drugom smjeru. Zanimljiv je jedan slučaj kada mi je, upravo zbog tog mojeg školovanja za miliciju, tadašnju, policija vratila ukradeni bicikl koji niti je bio moj, niti sam ja bilo kakvu krađu prijavio (smijeh)… Kasnije sam taj bicikl poklonio. Ili upao s njim u Bosut. Uglavnom, nešto.

Lijepa i poučna priča, o neizrecivo glazbeno utjecajni Bare! Nadovezujući se na to, drugo pitanje glasi: Koliko si u životu promijenio bicikala i koji ti je najdraži?
Mi smo u obitelji s dužnom pažnjom slavili sve te tradicionalne praznike i sve se to shvaćalo vrlo ozbiljno i svečano i pobožno i za svog sedmog zeku dobio sam svoj prvi bicikl, koji je bio, bio nekakav bicikl, ne znam, i nakon tri dana sam slagao da su mi ga ukrali, a zapravo sam ga prodao susjedu za tri banke i kada se sve otkrilo, popio grdne batine…

Solidno. Možeš li, o virtualni Bare, s našim čitateljima podijeliti kakvu, javnosti nepoznatu  biciklističku dogodovštinu ili zanimljivost?
Padova je doista bilo (smijeh), ali i povraćanja na noge, odnosno točkove. Pitaj me nešto drugo.

Vjerojatno si u karijeri imao i padova (s bicikla), ljubimče tinejdžerske publike. Možeš li se prisjetiti kojeg takvog slučaja?
Sve skupa negdje pet-šest, ne znam točan broj, ali znam da bicikli nikada nisu ostajali dugo u mojem vlasništvu; nisam ti ja sportski tip, ja sam ti više, ono, pjesnička duša. Obično bi ih prodao, izgubio ili poklonio prijateljima ili potpunim neznancima u trenutku nadahnuća! Najdraži mi je bio jedan, kakoseonozove, fiksi. Campagnolo mislim da je pisalo na njemu.

Navodno si imao i nekih zanimljivih iskustava s policijom, vezano uz bicikl?
Naravno. Evo nešto od meni najdražeg pjesnika i velikog prijatelja, Brmbe.

Biciklom jurim
Od kuće
Do pošte

Kad radiš
Što voliš
Manje boliš

Za sam kraj, kako smo saznali da voliš poeziju, možeš li nam naizust izrecitirati nekoliko tebi najdražih uradaka moderne hrvatske poezije?
Jednom smo skupno kao bend, Majke, iz fore odlučili biciklima se dovesti na koncert. Iz Vinkovaca u Osijek. Nas pet i instrumenti. Na tri bicikla. Bili smo mladi i poletni, ali daleko nismo stigli. Bas bubanj, a i bubnjar, nakon tog iskustva više nikada nisu bili isti.

Kao uostalom, niti autor ovog teksta, koji srdačno zahvaljuje imaginarnom Baretu!

(Imaginarni psihotervju: Oto Wilhelm, studijska fotografija: Matija Drozdek)