BikeMyDay.com

U slobodno vrijeme drugujem sa nekolicinom entuzijasta koji svaki slobodan trenutak koriste za bijeg od žene/punice/djece/posla/policije. Isti ti entuzijasti su me nedavno pozvali na 24-satnu utrku po brdašcima Ontaria – “Grehota da se propusti!”.

Nisam smio postavljati previše pitanja o samoj utrci jer bi mogli pomisliti da sam tetkica pa sam zato samo frajerski klimao glavom – “Može brate, yeah! No problem!”. Tek naknadno saznah da se radi o 16.5 km dugoj stazi sa ukupno 300 metara uspona. Nije to neka brojka, znam… Ali što ja ne volim uspone, to svijet nije vidio! “Nema veze, pravi ću se da me boli koljeno ili nešto.” – mislim si – “Srednji križni meniskus ligamenta. Istegnuće rupture. Moram samo googlat kako se to na Engleskom kaže.”  A nemam ni bicikl brdskih manira. Zato imaju oni, i to neki finjak! Toliko zgodan bicikl da sam zaboravio na virtualnu bol u koljenu i prebacio se u balkansko žicanje. Iako je očigledno premal za mene, činjenica da ima Chris King nabe, Sida naprijed, karbonski Monkey bar i XT/XTR komponente je bitnija od svega. Da, gospodin vozi samo ekskluzivu.

Petak. Dva sata vožnje od centra Toronta (inače, predgrađa Toronta su udaljena oko sat i pol vožnje) i Albion Hills se ukazuje. Skuplja se ekipa, odižu se šatori i priča se o test vožnji, čisto da vidimo kako izgleda staza. Ajd baš i mene zanima kako izgledaju te famozne Kanadske MTB staze. E…Vrh! I singletracka i doubletracka i uphilla i downhilla. “Jako dobro, sviđa mi se. Jel možemo sad stati?” Zamalo, tek smo na pola puta sudeći po ciklokompu. Za prvi krug nam je trebalo sat i 3 minute. O drugom krugu se nije niti pričalo.

Nakon test vožnje, spustio sam se dolje u kamp da vidim što Kanađan nudi. Hrpa ljudi, hrpa šatora i hrpa bicikala. Neke firme (Norco, Specialized i KHS) su dovukle cijelu flotu bicikala – čisto neka se vidi što oni imaju! Proveo sam sat-dva lutajući među masom dok nisam prihvatio činjenicu da je nemoguće vidjeti sve. Ionako je pored vatre toplije.

Slijedi kratki predah u vidu fotogalerije, mislim da je poredano kronološki.

 

Subota. Budimo se oko 7 ujutro i zaključujemo da nismo dogovorili raspored vozača. Lobiram da vozim zadnji u svojoj ekipi, čisto da mogu usporediti vremena ostalih, dok u sebi mantram – “Nemoj mi samo bit najlošiji!”

Nakon prvog kruga za koji mi je trebalo 57 minuta, ponosno se vraćam u kamp, zaboravljajući da za 2 sata ponovno dolazim na red. Najkraćih 2 sata ikada.

Drugi krug odrađujem za 54 minute, ali ovaj puta bez ikakvog slavlja jer je seljaštvo došlo na naplatu. Bicikl mi je toliko mal da sam zaradio grčeve u leđima. Sad je ionako na ostalima red, imam 9 sati odmora. Sva sreća pa nisam nabavio svjetla za noćnu vožnju!

Ovako je izgledao start utrke. Napomena: Ovo što se vidi je samo cca 15% svih vozača taj vikend. Sva sreća pa je naša kategorija nepopularna. Pokretne slike!

Za nedjelju sam nabavio dužu sic-štangu koja  je ublažila simptome. Još dva kruga, od kojih je jedan pao za 54, a drugi za 55 minuta. Misliš da nisam krivo skrenio? Izgubio sam jedno 3 minute dok nisam skužio da idem u krivom smjeru. Čudna neka šuma, sve isto! :) Nema veze, 55 minuta je ionako dobro vrijeme.

Naravno da je bilo i majstora zanata koji su stazu odvezli za 42 minute. Ne znam kako, mislim da su varali, ali neću upirati prste. Najveći frajer na brdu taj vikend je bio instruktor vožnje koji je vozio u kategoriji Solo Men – iznad 40 godina. 22 kruga u 24 sata!

Rezultat? Doktori su osvojili 3. mjesto u kategoriji 4 Person All Men – No Night.

Ovako izgleda pogled sa postolja :)

Slijedeće na rasporedu: 8-satna utrka. Očekujem transparente.

(Laički tekst: Mario, photo: Ćosić, video: Bronca oko vrata)